ma dobro je, haj


26.04.2017.

Ima zlatan lancic oko vrata, dva mobitel aparata

Mjesto radnje je kuća sina mamine prijateljice. Velika, svijetla, sa plazmom od milion inča koju niko nikad ne pali, podnim grijanjem i svim ostalim mramornim dodacima da se vidi da neko radi vani. Na podu u dnevnom boravku sjedi xxironic koja je tu subotu rob.. hoću reći volontirala da čuva malu rodicu dok roditelji rade bog nek zna šta, i gleda plavo djevojče od jedva 6 godina kako skače i pleše na neku svoju koreografiju. Iskopali su joj neki stari radio kasetaš ("znaš li ti ironic koliko je ovo staro, sigurno preko 10 godina!!" sestro, meni pričaš, ja bila tu kad su ga kupovali) i gomilu kaseta renomiranih izvođača kao što su Amir Kazić- Leo, Al' Dino i Vesna Pisarović. Mala trenutno sluša Severinu- Mala je dala.

♫♫Ma ajde svojim putem idi dalje
ne trebam ja tvoje zagrljaje
pa da poslije pricas, mala je dala
nije to sala, nije to sala♫♫

Dijete: Hej Ironic, a sta je ona njemu dala?
xxironic (hiljadu znojeva je oblilo, muca): Pa znaš, onaj, eto.. dala mu.. da je zagrli..
Dijete: da je zagrli?
xxironic: pa da, zagrli
Dijete: Ja kurve.
i nastavi plesati.

27.03.2017.

kondicijski

U ovom gradu gdje živim ima neko "brdo" sa historijskim spomenicima na vrhu i uvijek je sve puno turista. Postoje dvije strane kako pješice doći do tih spomenika. Jedna je totalno turistička sa nekih par stotina stepenica, a druga je kroz "šumu". Jebi ga, nije to šuma- šuma, ali rijetko koga ima. Par penzionera, par tinejdžera, ako neko izvede ćuku i to je to. Kako sam čitav dan neproduktivna, odlučim otići trčati tamo. Logično, ne na normalnu stranu stepenicama, već okrenem na tu divlju. I idem ja, slušalice u ušima, sve lijepo.. i vidim nekog lika spušta se. U tridesetim, plava kosa, crni kačket, torba na leđima, kesa u rukama. Kad mi se približio vidim pomalo izbezumljen pogled i obrati mi se sa: "ja sam sa xy univerziteta, radim anketu. reci mi osjećaš li se sigurna, ovako po noći i sama u šumi?" I one luđačke oči. Jebo te, kad crkla od straha nisam. U glavi vrtim sve one knjige na fazon Natascha Kampusch, reko evo ga gotovo je. Računam ako počnem trčati, počeće trčati za mnom, a brat bratu nije mene nešto teško stići. Promrljam ja nešto i krenem dalje. Prvo skretanje (jedno 3-4 metra dalje) se dadnem u trk. Na vrh stigla za okruglo 7 minuta.
I taman siđem s brda (turističkom stranom, sa još milion ljudi) i krenem kući kad isti taj lik kraj tržnice. Hoda u krug i priča sam sa sobom. Jebi ga, brate. Ako ćeš šta sa mnom, bujrum. Ja više trčati ne mogu..

11.03.2017.

digni ruku

Volim za sebe reći da sam liberalna, progresivna i ine lijepe stvari (jebavat ga, ko će me pohvaliti ako nećemo mama i ja). I stvarno mogu i da ne trepnem na svakakve sklonosti i fetiše, ali jedna stvar mi nikad neće biti jasna. Šta ti se koji kuki mora desiti da odeš studirati "environmental science sa tačkom težišta na nacionalnoj ekonomiji". Kakvi su to estakvirulah afiniteti, bože moj jedini. I kad smo već kod toga, šta se to radi tamo kad je tako teško? Ne žale se elektrotehničari ni medicinari (a bome ni ja, hehe) koliko se ovi žale. To s predavanja, to su prakse, laboratorije, drži- ne daj. Ispiti su najgori i najteži na svijetu i nikome nije jasno kako oni to sve preživljavaju. "Imala sam ja informatiku. Turing mašina? Pa turira hehe"
S pozitivne strane, nakon tri sedmice bolovanja, napokon mogu reći da sam živa i zdrava (iako me iz nekog razloga probada sedmo rebro s desne strane i gugl kaže da je vjerovatno rak). A mogu i reći da sam upoznala vrlo vjerovatno najslađu i najpozitivniju osobu na ovome svijetu koja me iz dana u dan sve više oduševljava :)
A locirala sam i neku prodavnicu stripova, pa da jednom blogeru odem kupiti poklon jer napokon mogu iz kuće (biće do aprila, majke mi. računaj ga kao rođendanski 2018) :D
Eto, to bi bilo to, jel. Čisto da znate da sam živa :D
Pozdrav narode, čitam vas sviju iako ne pišem baš :D

22.02.2017.

Uppsalalaaa

"Htio sam te vidjeti i onda sam pomislio zasto da cekam, pa sam rezervisao let za treci mart" <3

04.02.2017.

dvadeset i dva

Malo je glupo cestitati rodjendan koji se vise ne slavi. Mislim, ne mozes reci sretan rodjendan jer kako ce ikada biti sretan, kome ce biti sretan. Tvojim roditeljima? Tvome bratu, mozda? Onome koji mi se tresao na ramenu onaj dan u parku? Kome ce taj dan ikada vise biti sretan?
Nekada sam utjehu pronalazila u pisanju. Pisala bih ti za rodjendan, godisnjicu ovu ili onu, za sve praznike. Bilo mi je lakse upakovati emocije u tuzne rijeci i epitete, pa na taj nacin traziti olaksanje. Ali nemam vise volje, stvarno nemam. Prosto mi je premalo rijeci ostalo da opisem sve sto osjecam, a osjecam previse. Covjek bi pomislio da ce s vremenom biti lakse, ali nije. Za svaku sitnicu koju zaboravim javlja se osjecaj krivnje, pa ocaja, onda panika, pa opet krivnja i tako u krug. Ne mogu, ne mogu, ne mogu to opisati.
Eto, prijatelju, jos jedan. Ovo je onaj za koji si trebao raditi vec barem trecu tetovazu i kupiti sam svoje prvo auto. Da je sve islo po planu, ne sumnjam da bi uspio. Tebi, ako te jos negdje ima, neka je sretan. Ovdje kod mene ce se slusati bryan adams, bar nekako da se obiljezi.
volim te

26.01.2017.

who knew

Za devet dana će biti cetvrti februar dvije hiljade i sedamnaeste godine i tvoj dvadeset i drugi rođendan. Kako to sve smiješno izgleda ovako slovima napisano. Bože, bože, koji je ovo već rođendan da ga ne čekamo ja i ti zajedno.
Evo naručila sam neku knjigu na amazonu, stigla mi je u ponedjeljak. Baš se čini pravo dobra. Posudila bih je i tebi, ali je na njemačkom, a ti mrziš njemački. To jest, ti si mrzio njemački te godine kad smo pričali o tome. Do sada bi ga vjerovatno pričao puno više od bosanskog i ne bi ti smetalo kad se meni omakne "šajze". Ili bi. Ne znam, ne mogu znati, nikad neću saznati.
Da mi te je vidjeti, barem na sekundu. Velikog, starijeg, s drugom frizurom, dvije-tri tetovaže, gitarom preko ramena i zelenim očima. Opuštenog, nasmijanog, divnog, savršenog, netaknutog.
Fališ mi, fališ mi, tako mi nenormalno fališ. I dan-danas ja nisam preboljela što te nema. Nema te da slušaš kakav mi je bio dan, nema te da mi daješ savjete, nema te da mi govoriš da se smirim, nema te da me zagrliš kad mi je teško, nema te da mi nedostaješ zato jer te nisam vidjela tek par dana.
Htjela sam napisati nešto srceparajuće i lijepo kako zaslužuješ, ali trenutno ne mogu. Misli mi lete jedne preko drugih, muka mi je od sebe i od svijeta i samo mi se plače. Nema ni veze, "šta bi ti, nije ti rođendan hahah"
Eto, samo da ti kažem da i večeras mislim na tebe i da mi nedostaješ i da u subotu nazdravljam za tebe i tvoj rođendan. A poklon ćeš dobiti četvrtog. Promise :)


Stariji postovi