In hindsight, this could've been a heart to heart Malo se vrtim u krug u zadnje vrijeme (figurativno i doslovno). Rastrzana sam izmedju ma boli me briga i ne zelim vise nikad nista pojesti dok sam ziva i tako naizmjenicno svakih 20-25 minuta. Vise nisam na fizickoj spirali dole (dapace), ali se mentalno toliko vrtim u krug da bi spirala mozda bila i laksa za podnijeti. Makar se covjek sretan strmekne u pizdu materinu, ovako…
Dovoljno mi je da nekog pogledam i vec znam da li ta osoba, i koliko dobro, prica engleski. Bukvalno smjestim ljude na A1-C2 skalu. Za svih godina zivota sam samo jednom pogrijesila, i to kolosalno – na prvi pogled sam mislila da jedna djevojka apsolutno ne govori jezik, da bi se na kraju ispostavilo da je ne samo native speaker, nego iznimno elokventan native speaker. Od drugih bespotrebnih talenata mogu izvrnuti rame i pustiti desnu…
Nekad mi, dok slusam (citam) o cemu ljudi pricaju (pisu), kroz glavu prodje misao “jel tebi covjece dobro?” Ne jer me brine njihova dobrobit, nego kao interesa radi, jel u tom mozgu sve funkcionise. Jer takvi problemi, takva razmisljanja i promisljanja, takva vrsta rezonovanja, taj posebni nacin odvezivanja sinapsi se stvarno ne desava kad je sve kako treba biti. Jebo te dan, kako neko moze imati skoro 30 godina i jos uvijek razmisljati kao da…
Inace nisam osoba koja ce nekog spotati zbog koristenja mobitela, slikanja, srati o zivljenju u trenutku i sta ti ja znam. I sama sam pola svojih putovanja (ako vec ne i zivota) iza objektiva i makar trecina tih slika zavrsi negdje na internetu. U Grazu je jucer doslo do uzasne tragedije. Momak od 21, 22 godine je otvorio vatru u svojoj bivsoj skoli. Ubio je devet ucenika, jednog profesora i naposljetku sam sebe. Ranjenih je…
vidjela sam na tiktoku trend gdje chatgptija pitaju da im “naslika” kako se trenutno osjeca. Kud svi tikturci tu i mali tokmujo, pa sam pitala i ja. Nakon sto mi je odrzao predavanje da on nije osoba, nema ni dusu ni tijelo (evo sve crno na bijelo evo ponos evo stid…), izbacio je: Jebem mu misa, uzmi mi i posao i sve, zamijeni me slobodno, eto
Izvinjavam se sto smaram, jos ovo i necu vise zatrpavati naslovnu. Izvinjavam se i na krindzu koji slijedi I. EnaKosu je susila na balkonu, iako je bila jesen. To je zato jer joj je neko rekao da se tako bolje ukovrdza. Imala je crni kaput s zutim dugmicima, prevelik za nju, ali je tvrdila da je “karakteran”.Ljeti je prodavala kokice na trgu jer njeni u to vrijeme nisu imali da joj daju za dzeparac. Pjevala…
Sjecam se dana kad sam te zadnji put vidio. Bio je april, miris kise se mijesao s dimom i ti si stajao kraj kapije s ruksakom na ledjima. Skoro neprimjetno si klimnuo glavom i otisao niz ulicu. Lagano, lelujavo, kao da ces svakog trena da se vratis. A ja sam ostao na stepenicama, s rukama u džepovima i kamenom u prsima. Godinama poslije sam te trazio u drugim ljudima. U kafanskim pjesmama u sitne sate….
Jedan je od onih ljepljivih sati kada se cini da je cijeli svijet stao. Stanica je gotovo prazna, osim nekolicine namjernika koji nervozno gledaju u mobitele i povremeno provjeravaju displej s informacijama. Vani je mrak i moj vlak kasni. Kisa uporno bubnja po metalnom krovu nadstresnice, a u zraku se osjeca neka tupa tezina, kad ne mozes ni udahnuti ni izdahnuti. Stojim kraj prazne klupe. Suza mi se kotrljala niz obraz, preko brade i direkt…
Sjedim na bazenu i divim se svom bronzanom tenu (i bacam rime) Pa gle kako sam fino potamnila, pa koža mi se sija sva, bože ljepote, isplatiše se i teretana i 101 krema i zdrav život, joooj miline. I onda skontam u pola toga da na glavi nemam svoje obične, već sunčane naočale. U pm, stvarno stanje je dakle: blijeda, bijela, s linijom od ovih gen z carapa do pola lista, garant i ljubičaste podočnjake…