Haj da i ja o hrani iliti feeling yappy might delete later

Mislim, kad sam vec crno na bijelo certificirani strucnjak za kalorije i trosenje istih, makrose, mikrose, trening, sport itd. Doduse, certifikat je od psihologa i ne pise nutricionista vec ED (AN-R/EDNOS), al haj ko gleda jel diploma iz Travnika

Dijagnozu sam dobila 2019, nakon dobrih 5-6 godina govorenja ljudima da sam samo cudna oko hrane. Najgori relaps sam imala od kraja 2021, do otprilike ljeta 2023. Od ljeta do proljeca 2024 sam bila na pola puta izmedju biti bolje i vratiti se loganju jedne kalorije iz kole zero u dnevni unos. Prije toga sam imala periode gdje me hrana kontrolise vise ili manje, ali nikad do te granice. U usporedbi s tim periodom, rekla bih da je sve prije toga, pa cak i taj period kad sam dobila dijagnozu, bio nezdrav odnos s hranom koji zalazi u domen poremecaja u ishrani vise nego cist poremecaj u ishrani.

Sta je dovelo do tog velikog relapsa? Ne znam. Stala sam na vagu, vidjela da to nije broj kojeg imam u glavi i odlucila da je vrijeme da smrsavim. 1400 kalorija, sport, lagano, zdravo. I onda sam par mjeseci kasnije u krevet otisla s odlukom da je to to. No more food. Jela sam izmedju 800 i 1000 kalorija dnevno. Sto bi bilo super da sam visoka 135cm i sjedim po citav dan. Uz mojih 175cm visine, ja sam se bavila sportom, hodala desetak kilometara dnevno i bila na bajku minimum isto toliko. U tih skoro dvije godine sam imala BMI 18.5, taman da se racunam u underweight. Obucena sam izgledala fit, mozda malo premrsavo, bez majice sjedi i placi. Svaka kost, on display. Dani su bili planirani oko toga sta cu jesti i kad. 5 snack-obroka dnevno, high protein, low carb, extremely low fat. Postala sam majstor u pretvaranju da jedem mnogo jer je sve bilo high volume. Pola kile salate izgleda ogromno, ali zapravo ima 150 kalorija. Snack assortment kojeg sam vukla na posao je cinio da izgledam kao da konstantno jedem, ali sve skupa nije preslo 200. Svaka kalorija, pa cak i ona jedna iz litre nekog zero calorie pica was ’bout to be tracked, damn it, we ain't playin’ around. Citala sam istrazivanja, slusala i nutricioniste i fitnes trenere i dijetologe i sportase i tiktok sveznalice. I dan danas mogu odokativno procijeniti koliko nesto kalorija ima s jedno 10% margine za gresku, mogu procijeniti bmi i sastaviti plan ishrane kome bilo u tri minute i jos sam samoprozvani ekspert za sve vrste proteinskog.. svega
Unutar nekih mjesec dana je tih <1000 kalorija dnevno krenulo da uzima danak. Ako me neko slucajno zovne na pivo – klinicka smrt. OTKUD mi molim te 350 kalorija za pivo? Zoves me na kafu? Pijem crnu. Donijeli ste kolac na posao? Neka, hvala. Jednom sam izvadila 92 grama jogurta u zdjelu, pa vratila 17. Jogurt ima taman toliko kalorija da sam vracanjem te trecine kasike ustedila 8 kalorija. Plakala sam u supermarketu kraj firme jer nije bilo “mog” sendvica kojeg sam isplanirala kao nagradu sebi i koji ima 163 kalorije na 100 grama, a nista drugo nije dolazilo u obzir. Kupovala sam i redala pakete plazma keksa, proteinske cokoladice, pakovanja kikirikija, ljesnjaka, badema, studentskih miks paketa, palete jogurta i proteinskih pudinga, litre mlijeka od badema i ljesnjaka, kese i kese smrznutog povrca i zelenjave… Gledala sam ih, premjestala, dodirivala, slagala i preslagivala, nikad jela. Na rodjendane i rostilje sam dolazila sat-dva kasnije da izbjegnem jelo. Svako slavlje u firmi sam izbjegavala, da slucajno ne dodjem u dodir sa kojom neplaniranom kalorijom. Probala sam konjak nudle na jedno stotinu nacina i tjerala se da mi se svide jer imaju 8 kalorija na 100 grama. Konjak nudle je sam sotona poslao na zemlju i nema nacina pod suncem da valjaju. Svaki obrok sam morala jesti iz jedne posebne zdjele i najmanjom mogucom kaskicom, valjda da duze traje. Listala sam kataloge iz svakog supermarketa u drzavi, a onda kad njih prolistam, isla sam gledati one iz susjednih drzava. Lidl protein weeks su bili moj bozic, bajram i hanuka.

Najgora stvar? Nista od toga mi nije padalo tesko. Osjecala sam se super. Bila sam produktivna, prava mala busy bee. Cistimo kucu, peremo ves, metemo balkon, radimo sport, odradjujemo zadatke, pomazemo prijateljima, izlazimo, putujemo, ostajemo duze na poslu, sve sam stizala. Jesam li gladna? Ne osjecam glad, super, necu jesti. Jesam li sad gladna? Jesam, malo, ne moram jos jesti. Okej, nisi jos nista jela, hoces sad jesti? Gladna sam, mogla bih, ali ups, proslo je 6, sutra cu.
Anoreksija je, barem meni, vise od svega vapaj za kontrolom. Daje mi osjecaj imam sve pod nadzorom, da je sve super, da sve mogu i stizem. I taj osjecaj uvijek traje do momenta kad shvatim da se (opet ili jos uvijek) bojim hrane i da me kasika ulja koju moja mater stavi u salatu ima u chokeholdu.
Nikad nisam imala bas najtacnije signale za glad, ali te dvije godine su ih totalno sjebale.

Cinjenice da to nije samo kratkotrajna dijeta vec full blown relapse sam shvatila tek par mjeseci kasnije, oko septembra 2022. Kvazi oporavak od tog relapsa je poceo kad sam prvi put nekome rekla da imam poremecaj u ishrani, ljeta 2023. Moja originalna dijagnoza je bila EDNOS sa tendencijom ka AN-R. Bila bi mozda i tada AN-R, ali nisam bila pothranjena, a dijagnoze za anoreksiju su u to vrijeme bile striktno vezane za kilazu (mislim da se u medjuvremenu to promijenilo?). U toku tog relapsa sam se uspjesno (woohoo, svaka cast meni) rijesila EDNOS dijela i ostala na AN-R. Prvi put sam to, kao sto rekoh, drugoj osobi rekla 2023. “Yeah, no shit” je bio odgovor. Elem, tad sam se odlucila na harm reduction. Kao jedem vise, kao razmisljam manje, otvorena sam prema oporavku, nabacila sam koju kilu misica. Samo zato sto sam prestala gladovati nije znacilo da i dalje nisam imala poremecaj u ishrani. Meni se cinio apsolutno istim. Zauzimao je isti prostor u mojoj glavi, a hodanje po gradu u potrazi za savrsenim pecivom oduzima isto toliko vremena i mentalne snage kao i hodanje u potrazi za jogurtom s najmanje kalorija. Takodjer, prividno popustanje restrikcija je dovelo do nekontrolisanog jela na pocetku toga svega, sto me samo bacalo u zelju za jos vise restriktivnih mjera, sto je dovodilo do gubitka kontrole i tako u krug.

Anoreksija je moja najduza i najtoksicnija veza. Veliki problem kojeg sam imala (ruku na srce jos imam) je disonanca izmedju broja na vagi i toga kako izgledam. Danas nosim hlace 36 i majice xs, ali vise nemam jedva skrpanih 56-7 kila, sto je mome umu povod da posalje kruzni e-mail ostatku tijela DEBELA SIIIII JBT PRESTANI JESTI DJEVOJKO! Pride i to sto se kao former fat kid bojim broja na vagi kao vrag krsta. Kazem, najduza i najtoksicnija. Trenutno sam u mnogo boljem mindsetu, rekla bih da sam izasla iz kvazi oporavka i presla u pravi. Vratili su mi se signali za stvarnu glad, a iskljucili jedisadjernecesvisenikadvidjetihranuglekruhjedijedijediiiiiiii signali. Jedem kad sam gladna, ali imam pravilo da to mora biti konkretna hrana. Moze biti snack sized, ali mora biti prava hrana. Doduse, pomaze to sto nisam tip od grickalica. Jedem dok ne osjetim da mi glad staje i onda odem dalje raditi sta sam vec radila. Ne razmisljam vise o hrani, ne moram kuhati svaki svoj obrok tako da tacno znam sta je u njemu, ne moram vagati svaki gram svakog sastojka. U biti, hrana ne kontrolise mene, vec ja nju. Ali opet kazem, najduza i najtoksicnija. Stvarna kontrola nikad nije i nikad nece biti toliko opijajuca kao privid kontrole kojeg restriktivni poremecaji u ishrani daju i cesto se uhvatim kako mojoj perfekcionistickoj strani nedostaju te male nagrade i dopamine boosteri u vidu 300 grama manje na vagi za dobro iskontrolisane situacije.

Citam ovih dana o kovanju planova da se jedu tri zrna rize dnevno. S takvom ishranom je yoyo efekt najbolji ishod, pad u restriktivne patterne najgori. Ljudska psiha je divna stvar puna mehanizama koji nas odrzavaju zivim. Iz tog razloga instinktivno i podsvjesno ne prilazimo otvorenom plamenu, ne guramo ruke u usta agresivnim psima i ako znamo da nas ocekuje period gladovanja, napadamo svu hranu koju vidimo. Prejedanje je izazvano (prividnim) gladovanjem. Bonus: svi vasi prijatelji koji kazu da jedu sta god hoce, ali imaju brz metabolizam NEMAJU brz metabolizam. Jedu sta hoce jer jedu samo dok su gladni. Brzina metabolizma kod zdravih osoba istih godina, fizickih karakteristika i fitnes levela moze da bude stotinjak kalorija dnevno.

Elem, hrana nije utjeha i hrana nije prijatelj. Hrana je samo hrana. Tu je danas, bice tu i sutra. Ne zivis da jedes, vec jedes da zivis, a zivot ti je puno kvalitetniji kad je hrana koju jedes zdrava i tijelo ne vapi za 5000 vrsta vitamina i minerala. Nemojte se dovoditi u situaciju da jedete manje od toga sto vam tijelu treba. Svaki makro- i mikronutrijent je tu s razlogom i izbacivanje nekog vas izbacuje iz ravnoteze (looking at you, keto i paleo ishrana)


22 thoughts on “Haj da i ja o hrani iliti feeling yappy might delete later

  1. kristalni

    Drago mi da sam pročitao dok se možda ne predomisliš da ukloniš jer ta psihološka caka je u svemu, kod tebe je bio osijećaj kontrole koji se oduzeo kontroli. Sjećam se da sam jednom (kao hronični depresivac) odlučio da gladujem do smrti. Trajalo je možda 12 sati dok tijelo samo od sebe nije potrčalo u prvu prodavnicu da kupi neki sendvič i održi se na životu (jedeš da živiš). A zbog poremećaja koje imam u psihi, koristio sam ketozu ako se tako kaže, da budem kao nadrogiran. Mada nakon nekoliko dana postaje problematično baš zbog ovo šta pišeš da je svaki hranjivi sastojak tu sa razlogom sa održi balans u tijelu.

    1. xxironic

      stvarno, ketozu? kako to funkcionise? i kakvog poremecaja, ako smijem da pitam?

      1. kristalni

        Do tijelo glađu vapi za unosom hrane, počinje da koristi nakupljene zalihe i taj proces mi daje određeni high. Poremećaj da iz svega crpim zadovoljštinu do kraja naročito ako me dovodi u stanje gdje nisam sav svoj već osijećaj da lebdim u nekom medjuprostoru i vremenu.

        1. xxironic

          Interesantno. To se u ED krugovima zove honeymoon phase 😀 prvih xy sedmica po pocetku restrikcije si poletan i sve radis s lakocom, jer tijelo ima odakle da crpi rezerve + proradi adrenalin kojeg bi u uslovima prave nestasice koristio kao boost da nadjes hranu. Neki honeymoon dozive samo jednom, neki sa svakim relapsom.

          Taj honeymoon phase (nevezano za ED-barem u nekim slucajevima) dosta profi bodybuildera koristi da odrade agresivni cut, gdje jako kratak vremenski period imaju ogromne deficite, obicno kao pripreme za natjecanja

          1. kristalni

            Ovo postaje sve interesantnije/ informativnije. Hvala što dijeliš informacije, iako je sjeb da si prolazila kroz tu fazu anoreksije. I da, ta homeymoon faza se desila možda dva ili tri puta dok nisam skontao da mi nije zdrava jer mi je počela remetiti opšte obaveze. Tokom pandemije mi se desilo da sam osijećao glad a nisam imao apetita (+depresija) i izgubio oko 25 kilograma da su mi kada sam završio u bolnici zbog par drugih problema, uradili test za SIDU jer sam bio neuhranjen. Svi su se zezali kako se debljaju, a ja sam nožićima bušio ekstra rupe na kaijševima. Jeo sam na silu i pokušavao naći načina da stvorim zdravi apetit. No, pošto sam generalno vodio nezdrav život tipa pušenja i workoholizma tijelo je već počelo opasno da se nagriza iznutra.

          2. xxironic

            Jos jedna interesantna stvar, teska pothranjenost, bilo prisilna ili samonametnuta, cesto dovodi do toga da mozak, kako bi odrzao prezivljavanje, krene mijenjati percepciju stvarnosti.
            Teorija iza toga je da kad bi osoba u takvom stanju potpuno shvatila koliko je oronula, bi mogla izgubiti svaku nadu i prestati se boriti za zivot. Ovo je povezano s promijenjenom aktivnoscu u parijetalnom reznju, koji kontrolira prostornu svijest i percepciju tijela, te s disfunkcijom insule, koja je zaduzena za unutarnju percepciju.

            Tu vrstu kognitivne disonance su primijetili kod ljudi koji su prezivjeli koncentracione logore. Plus postoji minnesota starvation experiment iz 1940ih koji je bukvalno JEZIV, procitaj ako te zanima

            Damn, nadam se da si sad bolje. Meni fizicka aktivnost nenormalno pomaze

          3. kristalni

            Ovaj opis se poklapa sa dozivljajem jer zaista sam primjetio taj nesrazmjeran odnos sa stvarnoscu i sebi umislio da je to samo jedno od iskustava zhivota i nastavio pichiti dalje neznajuci kako ozbiljne posljedice dolaze. Sto se hrane i apetita tiche sam se vratio u normalu. I da, svakodnevna fizicka aktivnost, gledam najmanje pola sata dnevno, mnogo mi pomaze na oba nivoa, sklop um-tijelo. Ti procesi su prirodniji i postalju ustaljeniji kao kad sam bio mladji tj. pucao od zdravlja. Naravno da ce trebati vremena da saniram svu shtetu koji sam nachinio ali je tijelo nevjerovatna mashina isprogramirana da prezhivi i obnavlja se tako da sam optimistichan.
            Protabiricu ovo prvo s odredjenim frazma koje si spominjala i minnesota starvation experiment. Zhelim i da usporedim ovo sta mi je bivsa pricala vezano za bulimiju s kojom se borila nekoliko godina jer spada u kategoriju tijelesne disforije koja je dovela do ED.

  2. LauraTesla

    Hvala na ovom postu, sad vidimo kakav si stručnjak, iz vlastitog iskustva i sve si to lijepo napisala i sve lijepo razunmiješ. Super da si se iskoviljala iz svega toga. Sreća i da nije trajalo tako dugo. Iako mislim da smo svi mi koji smo nekad imali takav poremećaj, u opasnosti i u budućnosti, ako se u potpunosti ne izlijećimo. Nema veze što je to bilo kad si imao 11 godina ili 20 ili 28… Ja sam takvo nešto prošla kao dijete, a evo mislim (mislim?) da sam se oporavila haha.

    1. xxironic

      <3

      Relativno dugo to traje. Eto od negdje 17-18 godine, kad je zaslo u opsesivniji teritorij. Ove cca dvije godine u 2020im su bile samo najteza epizoda relapsa. Pisala sam i tad na blogu i spominjala to kroz par postova

      Ovisnici o nikotinu, alkoholu ili drogi se od svog poroka mogu u potpunosti distancirati, sto je malo teze kad ti je problem nesto sto te odrzava zivim, jbg. Ne jesti ne mozes 😀 ali kao sto rekoh, bitno je pomjeriti se iz scarcity mindseta i prebaciti u abundance mindset. Hrana je hrana i bice tu i sutra. Ako jedes gluposti, neces se dobro osjecati. Jedes da zivis, a ne obrnuto. I najbitnije, sve te tehnike su tu da poprave nezdrav odnos s hranom i ***zaustave da on ide dalje***.
      Popraviti poremecaj u ishrani moze se samo aktivnim radom na sebi i trazenjem primarnog uzroka i triggera. Ja recimo ni dan danas ne znam sta je konacno uzrok svemu tome kod mene. Skontala sam par okidaca koje imam, skontala sam par mogucih uzroka, ali citav splet okolnosti jos nisam preradila i mislim da ce mi trebati jos koja godina da sve sagledam

  3. undine

    Prvo da ti kažem da te razumijem <3.

    Mozda glupo za kazati, na svu ovu elaboraciju, ovo: meni je najviše osvijestilo kad sam vidjela da je neko od yt fitness trenera na neki način objasnio ovo što ti govoriš kao problem. Malo se drugačije ispoljavao, ali prvi put tad da sam čula da prevelika briga o ishrani također problematična. Da je sve to upakovano u paket "briga o zdravlju" i tako opravdavano, jer ako je zdravo – uredu je. Dok svi doslovno žele da postignu ono što im mašta u tjelesnoj dismorfiji govori. Prvi put od tad i na body bildere gledam drugim očima, i oni su jedna krajnost tog spektra.

    A najbolji test toga je: ako ti oduzima previše vremena i misli nešto što je primarna ljudska potreba, nešto nije okej.

    1. xxironic

      Ortoreksija je samo socijalno prihvatljiv poremecaj.

      Meni je ludo bilo procitati koliko karakteristika ED ima za koje sam mislila da su samo moje. Tipa ovo jedenje s malim kasikama ili da sva hrana mora biti vruca i posluzena u tom jednom posebnom tanjuru, opsesija ZDJELAMA od svih stvari xd

      <3 for youu

  4. vasionka

    Uživala u postu i komentarima.
    Balet u srednjoj. Ujutru doručak, pred vježbanje (sredina dana i veče) pivo sa Smokijem. Večera, ponekad i iza 22 (nakon probe ili predstave. Pivo i Smoki (regularna vrećica) preporučujem ženama (ljudima) koje/i žestoko vježbaju, a neće puno mase i velike obime. Dovoljno proteina i masti, a linght za nositi i za pokrete.

    Balet je takav – 168 cm visina 47 kg. Kilaža prije nego što ću roditi 58 kg (bez baleta).

    Anoreksija nije pitanje kilograma, inače bi svaku profi balerinu smatrali takvom, a jedemo i pijemo (pivo) k'o smukovi. Anoreksija je u glavi.

    Drago mi je da si sada toliko dobro dobro da si nam upriličila ovaj post.
    Tnx., super je informativan🤗

    1. xxironic

      🤗

      Definitivno je sve u glavi, i visak i nedostatak kilograma su samo posljedica toga. Zato su i maknuli, ili je u procesu micanja, BMI (koji je svakako falican) kao definitivnog uslova za dijagnozu. Neki ljudi su mrsavi, a neki su bolesno mrsavi jel

      Ja ni sada nemam puno vise kila nego u tom periodu, ali je razlika u glavi nebo i zemlja. Doduse, ne mislim da sam skroz tu, jer i dalje imam okidace koje moram izbjegavati, ali ih sad barem stvarno izbjegavam umjesto da se zavaravam

      hahahahhaah pivo i smoki bih mogla vala ubaciti prije treninga 😀

  5. romanoff

    Čuj pivo i smoki… pa ja sad moram auto palit da odem po ovo…

  6. rara

    Xxironic, molim te, piši češće 🙏

  7. perlica

    Hvala ti što si podijelila svoju priču s nama, draga xxironic, tvoj post me inspirisao da se zdravije hranim i ne izgladnjujem toliko <3 ☺️ a ipak da smršam (:

    1. xxironic

      Tvoji postovi su mi bili povod, ngl

      Ako hoces pitaj slobodno, vjv ti mogu dati i koji dobar savjet oko zdravog- sport, ishrana- skidanja kilaze (stolaru najklimaviji stolovi 😅)

  8. alaskay

    ja sam te sve htjela ispitivat o ovome i o detaljima i o svemu ostalom, al znam da ne bi pala na moja trik pitanja. Za sve ostalo postoji tumblr.

    lets make this about me: this post triggered me 😂 a tamam sam pocela opet jest grasak lol

    1. xxironic

      Nooo, grasak good, eat grasak

      Pitaj slobodno

Komentariši