04.02. Sjetim te se cesto nekad svojom voljom nekad slucajno danas nametnuto Ozivis kad cujem da se neko smije iskreno smije nevino i djecije Ozivis kad vidim iskru u necijem oku nesputanu iskru znatizeljnu i strastvenu Ozivis kad odlutam a odlutam cesto dodje mi kao hobi Ozivis kad popijem a popijem puno dodje mi kao hobi Ozivis kad vidim zeleno a zeleno je svuda I nekad kad je tiho cujem te kako se smijes pa…
U 20ogodisnjoj neumornoj borbi Islamske zajednice i vrha narodnjacke bosnjacke politike, Srebrenica je postala najmocnije oruzje bosanske i srpske pozicije gradeci ogromno stratesko, propagandno, politicko, kulturolosko i ekonomsko uporiste zapadnobalkanske tranzicije na kojem bi pozavidjele sve drzave sa trenutno nezavrsenim pitanjima iz postnacisticke i postsovjetske ere. Pitanje Srebrenice prenosi se od krajnjeg zapada do krajnjeg istoka planete, dobiva na znacaju ponovnim utvrdjivanjem gradiva svake nove godisnjice, dok se svaki segment kriticke bibliografije nakon rata o…
Ne znam da li sam ikada u životu imala toliko hrabrosti da na prvu okarakterišem nekoga kao dobrog ili zlog, labilnog ili jakog, introvertnog ili ektrovertnog, ali zato vi ne štedite. Puna usta govana i psihologije kao da ste svi bili u toj pički koja nas je svakog ponaosob rađala. i neiživljeni ste za to, i nenadležni, i nedostojni, pa i nekulturni i nevaspitani, jebo ga dan više da ga jebo
sve što ti poklanjam je pjesma, još nenapisana. i moja ćutanja, zla nedorečena. i ruke, koje pružam u zaborav. Nekada, kao recimo u ovom trenu, toliko ne vidim smisao da mi se ne da disati. Nekada to ne mogu ni progutati ni potisnuti, pa razmišljam o tome kako sam tužna i u isto vrijeme pokušavam pregristi jezik i ćutati jer se osjećam kao nezahvalno derište.
Svi kukaju Stephen Hawking, aj nema ga, šta ćemo sad. A ruku u vatru dajem da mu niko do prije pet dana nijednu pjesmu nije znao
Imala sam negdje antijev post spremljen, ali ga sad ne mogu naći. Počinjao je nekako sa “niko ne zna koliko sam, a koliko usamljen mogu i znam biti” baš nešto često o tom postu razmišljam ovih dana. Postoje na ovome svijetu neke nedefinisane tišine. Ponekad mi se čini da su one sve za šta mogu reći da je stvarno i nepogovorno moje. Odgovaraju mi, griju mi praznu dušu i olakšavaju joj teret. Baš znam sa…
Sve je pocelo prije tacno godinu dana. Lagala bih kad bih rekla da sam zaboravila datum, pa me podsjetila fb notifikacija ili nesto. U krajnjem slucaju, zasto da lazem? I kome to? Odbrojavala sam dane. Stojim na istome mjestu gdje sam stajala i tada i cekam. Cekam mozda da se vratis, mozda da se pojavi neko da mi pomogne, mozda da mi niko ne treba, mozda da se sve slozi kako ja zelim. Mozda i…
U osmijehu blijesne kao najsladji san secerna vata, karamela ili halva U samoci me zaboli kao kletva zmijskoga jezika umotvorina Raspori mi srce kao mac otrovna strelica sa samo jednim ciljem Bolno nepomirljiva za sva vremena
Sve što ti poklanjam je pjesma, još nenapisana i moja ćutanja, zla nedorečena, rastancima ostvarena I ruke, koje pružam u zaborav. Zanoćilo napušteno Sunce na mrtvim poljima Slomljene zrake pale u živome pijesku zvjezdani bodež hladni ili bilo šta uzeti nešto da predstavlja život